fix bar
fix bar
fix bar
fix bar
fix bar
fix bar

Korneo BLOG

24 sij 2017

Djevojčica preskače zadatke, nije organizirana i ne završava testove

Pitanje roditelja

Poštovani,
kćer ima osam godina, ide u 3. razred. Ranije je krenula u školu, ali ne zbog toga što je bila previše napredna. Jako je to željela jer su sve kolegice iz grupe odlazile u školu, a i sama sam na kraju donijela odluku da može ići jer su i svi testovi i susreti sa psihologinjom pokazali da je spremna. Rečeno mi je da, ako odlučim da ju puštamo u školu, budem spremna na to da je ona djevojčica koja voli kreativnost i da će vjerojatno ostati takvo dijete, što se pokazalo točnim. Međutim, problem koji se pojavio sad u 3. razredu je taj da ona jednostavno ne odgovori do kraja na pitanja u testu, ili ne završi test koji bi trebala i to pod izlikom da nije stigla, ne završi likovni rad, ne napiše zadaću, ali kad se dogodi da zaboravi zadaću ona to napravi 3 - 4 puta za redom, a do tada ju piše redovito. Kao da nastane neki klik u glavi i tu stane. Ne radi se o tome da joj ide teško matematika ili općenito učenje, jednostavno kao da nema kontinuitet, odnosno skače sa 1., 2. na 5. Primjerice, iz matematike ima same petice i onda odjednom iz istog gradiva dobije 1 ili 2 jer "nije stigla" napisati odgovore. Teško mi je dokučiti kako da ju usmjerim u radu. Učiteljica misli da ju trebam pustiti, ali kada ju pustim onda se dogode upravo ovakvi gafovi. Imate li konkretne prijedloge, osim odlazak na nekakav razgovor? Postoji li nešto što bih mogla raditi s njom da joj povećamo pažnju, koncentraciju? Kao da ima trenutaka kada se gubi i ode u neki drugi svijet. Između ostalog ide i u glazbenu školu, prvi razred i voli to. Njemački jezik savladala je bez teškoća i voli i taj predmet, matematika joj ide odlično, hrvatski, priroda i ostalo bez većih problema u znanju, ali ima velikih problema u radu. Kad ju pustim, ne nadgledam redovito što radi i kako, kikseva ima dosta. Molim Vas usmjerite me na nekakav put pomoću kojega ćemo joj pomoći u radu u školi i doma, a bez velikog nadzora?
Hvala.

odgovor naših stručnjaka

Poštovana,
sve što ste nam napisali ukazuje na to da Vaša djevojčica ima teškoće na području pažnje i koncentracije što za posljedicu ima to da ne uspije dovršiti likovni rad, ne odgovori na sva pitanja u testu, ne prepiše do kraja gradivo s ploče,…. Navodite kako se to ne događa uvijek. Pažnja i koncentracija fluktuiraju. Najčešće su usko povezane s dijelom dana (ujutro su djeca koncentriranija). Također će teškoće bit manje izražene na prvom satu nastave a više vidljive kako školski dan odmiče.
Kod djece koja imaju teškoće na ovom području važno je da ono ima stalni radni kutak koji će omogućiti učenje u mirnim uvjetima.  Radni stol morao bi biti dalje od prozora kako dijete ne bi odlutalo pogledom kroz prozor. Radni bi stol morao biti uredan samo sa jednom tekom ili knjigom na njemu, bez dodatnih sadržaja koji bi mogli ometati pažnju. Vanjske izvore podražaja, poput glazbe, zvukova s televizije ili buke koju proizvode drugi članovi obitelji  treba svesti na minimum. U radu na školskim zadacima djetetu je potrebna rutina, struktura i predvidivost. Pažljivo isplanirajte dan sa školskim obavezama, slobodnim aktivnostima i kućnim zadacima. Unaprijed određena rutina stvara podlogu za usvajanje navika učenja. Ako je dijete nakon škole umorno, potreban mu je odmor kako bi se ponovno moglo koncentrirati. Između rada na raznim predmetima potrebno je napraviti pauzu od 10 minuta i omogućiti neki oblik kretanja. Gradivo je potrebno podijeliti na manje segmente, bez nevažnih detalja. Dobro je izmjenjivati zadatke: teške, lake, zabavne i dosadne. Djetetu treba dati  jednostavne konkretne upute i provjerite da li Vas je razumjelo.
Ne zaboravite pohvaliti svaki uspjeh!
Čitanje prije spavanja trebalo bi postati ritual. Čitanje jako trenira koncentraciju.  Kompjuterske igrice svedite na minimum.
Zamolite učiteljicu da djevojčica sjedi u njenoj neposrednoj blizini (u prvoj klupi) i neka ju povremeno provjeri i usmjeri da nastavi raditi ono što se od nje traži.
Ovo su neke univerzalne upute. No, za konkretnije smjernice bilo bi jako važno da djevojčicu odvedete stručnjaku (defektologu – rehabilitatoru) koji će sa sigurnošću utvrditi na kojim područjima djevojčica ima teškoće. Tada ćete dobiti kvalitetnije smjernice koje će se bazirati isključivo na sposobnostima i teškoćama Vašeg djeteta. Djevojčicu je potrebno poučiti i tehnikama učenja koje će se oslanjati na njene jake strane. Sve navedeno možete obaviti i kod nas u Kabinetu Korneo.


pročitaj
2 stu 2016

Djeca s posebnim potrebama u redovnom vrtiću

Iako su djeca s posebnim potrebama oduvijek dio društva, pohađaju vrtiće i škole, igraju se u parkovima i dr., ne pridaje im se dovoljno pažnje i značaja. 

Tek posljednjih nekoliko godina se širi svijest o važnosti njihove inkluzije (lat. inclusio – uključivanje, sadržavanje, obuhvaćanje, znači biti uključen, obuhvaćen, pripadati, biti s drugima). Ona pretpostavlja višu razinu uvažavanja djece s teškoćama u razvoju, kao ravnopravnih sudionika u sustavu, bez njihovog izdvajanja u posebne uvjete, a uz osiguravanje posebne pomoći bilo kojem djetetu kada god je ona potrebna) u društvo.

Briga o kvaliteti života djece s teškoćama u vrtiću

Zapošljavanjem stručnih suradnika u vrtiće, edukacijom i usavršavanjem odgajatelja te suradnjom s brojnim specijaliziranim ustanovama poboljšala se briga o kvaliteti života djece s teškoćama u vrtiću.

Pri upisu u predškolsku ustanovu svako dijete, pa tako i dijete s posebnim potrebama, zajedno s roditeljima prolazi inicijalni intervju s jednim ili više stručnih suradnika vrtića (pedagog, logoped, rehabilitator, psiholog i zdravstveni voditelj) i prilaže prikupljenu zdravstvenu i drugu dokumentaciju kojom se utvrđuje inicijalno stanje djeteta.

Nakon upisa, djeca s posebnim potrebama (ovisno o posebnim potrebama), intenzivno se prate u trajanju od 3 mjeseca od strane odgajatelja i stručnih suradnika. Na temelju opservacije izrađuje se individualni plan za svako dijete za tekuću pedagošku godinu kojim se nastoji postaviti ciljeve na osnovi djetetovih potreba i mogućnosti.

Djeca koja su upisana u vrtić kao djeca tipičnog razvoja, tijekom sazrijevanja mogu pokazati određene poteškoće ili posebne potrebe. U tom slučaju odgajatelji u suradnji sa stručnim suradnicima vrtića poduzimaju daljnje korake.

Kod pojedine djece bit će dovoljan razgovor s roditeljima, informiranje i savjetovanje te individualizirani pristup u skupini, dok će kod druge djece biti potrebno upućivanje u pojedine institucije na daljnju obradu.

Većina djece s teškoćama koja su uključena u redovite skupine ima osobnog asistenta čiji je primaran cilj uključivanje djeteta u kolektiv i omogućavanje ravnopravnog sudjelovanja u svim aktivnostima. Također, svim odgajateljima i osobnim asistentima osigurana je stručna podrška od strane stručnih suradnika vrtića.

Djeca s teškoćama veliki dio vremena provode u zdravstvenim i drugim institucijama, polaze terapije i druge rehabilitacijske aktivnosti gdje su uglavnom u interakciji s odraslom osobom i nemaju često priliku za igranje s vršnjacima.

Uključivanje djece s teškoćama u redovite skupine, zajedno s djecom urednog razvoja, tzv. inkluzija, izuzetno je važna za dijete s teškoćama. Na taj način dijete ima priliku učiti od vršnjaka i usvajati vještine na svim područjima razvoja. Kroz interakciju, doživljaj uspjeha, ali i neuspjeha ostvaruje vlastite potencijale. Jedino u takvom okruženju dijete ima priliku upustiti se u složenije društvene odnose i različite aktivnosti (sukladno svojim razvojnim mogućnostima i interesima) koje mu pružaju idealan prostor za učvršćivanje samopouzdanja i razvoj pozitivne slike o sebi.

Naravno ne staje sve na tome. Probajte samo zamisliti koliko jedno pozitivno iskustvo utječe na roditelje djeteta s posebnim potrebama. Ono s čime se oni susreću svakog dana je mnogima nezamislivo, ali to je posve druga tema, za novi članak. Kao što je u tekstu navedeno, svako dijete tijekom svog odrastanja može imati posebne potrebe. Ono što svatko od nas može napraviti je poprilično jednostavno, učiti dijete onim vrijednostima koje bi htjeli da drugi pokazuju prema našem djetetu kada bi imalo posebne potrebe ili teškoće.

pročitaj
18 vlj 2016

Autizam – postoji li lijek?

U posljednje vrijeme ova je tema preplavila medije. Neki roditelji djece sa autizmom posezali su za “čudotvornim” CD protokolom koji eliminira gliste iz dječjeg tijela, a koje uzrokuju autizam.

Laboratorijskom analizom uspostavilo se da je riječ o razrijeđenoj kiselini koja otapa sluznicu crijeva koju djeca potom izbacuju iz organizma. Promjene ponašanja koje su se javile kod te djece zapravo su bile rezultat agonije kroz koju su ta djeca prolazila.

Cijela ova afera zapravo nam govori o teškoćama s kojima se nose roditelji i djeca te koliko su javnost a i roditelji neupućeni u ovu problematiku.


Što je autizam?

Autizam nije bolest, već stanje.

Prvi slučaj autizma opisan je još u 18. st kada nisu postojala ni cjepiva ni aditivi u prehrani na koje se u posljednje vrijeme želi svalit krivica za nastanak autizma. Kroz povijest tražio se uzrok u genetici, emocionalno hladnim majkama, primjenjivala se terapija lijekovima, strujom i sl.

Kada govorimo o autizmu, govorimo zapravo o cijelom spektru jer razlike među djecom iz autističnog spektra mogu biti velike (od neverbalnog niskofunkcionirajućeg autizma do verbalne visokofunkcionirajuće djece). No svima je zajedničko da imaju problem s ostvarivanjem i zadržavanjem socijalne interakcije i komunikacije s drugim ljudima.


SIMPTOMI AUTIZMA

  • Ne odaziva se na ime nakon 12.mjeseca života
  • Izostaje pokazna gesta (ne pokazuje na predmete koji su predmet njegova interesa) nakon 14. mjeseca
  • Izostaje igra pretvaranja (npr. ne igra se da hrani bebu) nakon 18. mjeseci
  • Izostaje kontakt očima, ili je vrlo siromašan, voli se osamljivati i igrati samo
  • Teškoće u razumijevanju osjećaja drugih ljudi
  • Zaostajanje u razvoju govora
  • Ponavlja naučene fraze ili neposredan govor (eholalije)
  • Ne odgovara na pitanja ili daje nepovezane odgovore na pitanja
  • Ne voli promjenu rutina na koje je navikao/la
  • Ima opsesivne interese
  • Plješče rukama, njiše tijelom ili se vrti u krug
  • Ima neobične reakcije na senzorne podražaje (kako nešto miriše, kakvog je okusa, dodira...)
  • Repetitivno slaže predmete, ponavljajuća igra


OD DIJAGNOZE DO TERAPIJE

Ukoliko kod svog djeteta primjećujete neke od navedenih simptoma potrebno je učiniti dijagnostičku obradu. Danas se često spominje kako je pojavnost autizma sve veća. Međutim, činjenica je da je dijagnostika autizma značajno uznapredovala pa se danas detektira lakše nego prije. Rana dijagnostika izuzetno je važna ne samo radi adekvatnog poticanja razvoja djeteta već i radi senzibiliziranja i informiranja kako roditelja tako i okoline.

Nakon profesionalne i stručne dijagnoze koja se posljednjih godina postavlja pomoću ADOS instrumenta najčešće se kod nas primjenjuje jedan od dva znanstveno priznata pristupa u radu sa djecom iz ovog spektra. To su ABA i Floortime terapija. Ovisno o karakteru djeteta birat će se onaj pristup koji će dati što bolji rezultat. Smisao terapije je postići što višu funkcionalnost ove djece. To je proces u koji moraju biti involvirani ne samo terapeut i dijete već i roditelji, obitelj, okolina.

Ne postoje brza instant rješenja. Ona su samo obmana i varanje tako osjetljive populacije... djece koja se ne znaju zauzeti za sebe i roditelja koji su prepušteni sami sebi. Ova dijagnoza i danas ostavlja mnogo prostora alternativnim rješenjima kojima pribjegavaju mnogi jer joj se još uvijek ne zna uzrok a ni lijek. Budite oprezni pri biranju “stručnjaka” kojem ćete povjeriti zdravlje i budućnost svog djeteta.

pročitaj
3 ožu 2014

Kako floortime terapija može pomoći djetetu s teškoćama u komunikaciji?

Djeci koja imaju problema s komunikacijom, potrebna je pomoć kako bi razvili osnovne vještine kao što su mišljenje i rješavanje problema. Floortime terapija pomaže djeci u prepoznavanju informacija, ohrabrivanju u preuzimanju inicijative te prepoznavanju i toleriranju promjena.

Ivan je dijete staro 2.5 godine i još ne govori. Njegova komunikacija s okolinom vrlo je otežana i često se javljaju nerazumijevanja koja duboko frustriraju kako dijete tako i roditelje. Ivan često vrišti, plače, iskazuje nezadovoljstva na razne načine, a njegovi roditelji u namjeri da spriječe takve oblike ponašanja najčešće pokušavaju unaprijed predvidjeti njegove želje i zahtjeve i ispuniti ih. Česta je to situacija u obiteljima djece s komunikacijskim teškoćama. Floortime terapija nudi rješenja u ovakvim situacijama.

Kod djece s komunikacijskim teškoćama često su prisutna odstupanja u emocionalnom razvoju, a upravo su emocije te koje navode dijete da upotrijebi ono što spoznaje putem osjetila. Promatrajući kroz desetljeća rada kako se dječji načini učenja grade i šire, začetnici ovog modela napravili su funkcionalne razvojne razine, tzv. miljokaze, koje opisuju razvoj temeljnih sposobnosti na kojima se izgrađuju primarne vještine kao što su mišljenje i rješavanje problema. Riječ je o razvojnom pristupu koji:

  • uzima u obzir djetetove osjete i motorički sustav
  • prepoznaje ulogu emocija
  • ne ograničava ciljeve, metode i pristupe rada na teškoću i dob djeteta već prati razvoj djeteta i njegove ideje

Ciljevi terapije

Osnovni ciljevi terapije ostvaruju se kroz floortime aktivnosti koje podrazumijevaju pomoć djetetu u prepoznavanju vizualnih, auditivnih i drugih senzoričkih informacija, ohrabrivanju u preuzimanju inicijative u vlastitom okruženju, podržavanju spremnosti na aktivnosti u kojima dijete prepoznaje problem i shvaća da mora poduzeti nešto kako bi ga riješilo, kreiranju manjih promjena i problema kako bi se stupnjevito potaknulo dijete na prepoznavanje i toleriranje promjena, omogućavanju iskustva koje zadaje više manjih koraka u rješavanju problema i uključivanje djeteta u komunikaciju kroz poticajne aktivnosti, geste, riječi i pitanja.

Strategije

Neke od strategija u primjeni floortime terapije su:

  • praćenje djetetovih ideja i uključivanja u njih
  • razmatranje djetetovih namjera i ciljeva te pridavanje tome nova značenja
  • pozicionirati se ispred djeteta, sudjelovati u svemu što dijete inicira ili imitira
  • neprestano nadograđivati, ne mijenjati aktivnost dok postoji interakcija i poticati kontinuirane odgovore.

U floortime terapiji važno je ne pokazati rješenje problema već biti podrška u procesu rješavanja problema, od najmanjih do velikih. Djeci s komunikacijskim teškoćama potrebno je mnogo flortime terapija (šest do deset aktivnosti dnevno). Upravo stoga u tome veliku ulogu imaju roditelji.

Floortime terapija provodi se u Kabinetu Korneo gdje i roditelji mogu naučiti kako poticati svoje dijete u razvoju na njemu najoptimalniji način.

pročitaj
11 vlj 2013

Razvoj grafomotorike kod djece

Danas mnoga djeca već i prije polaska u školu poznaju sva slova i brojke. Veliki broj djece znat će ta slova i brojke i lijepo napisati, iako većina djece tehniku pisanja uvježbava u prvom razredu.

Grafomotorna aktivnost, odnosno motorička sposobnost izvođenja grafema (slova), sastoji se od više sposobnosti i počinje se razvijati još u ranom djetinjstvu (negdje oko 18 mjeseci starosti djeteta). Ona obuhvaća vizualnu percepciju, okulomotornu koordinaciju te glasovnu sintezu i analizu. Da bi dijete moglo u određenoj fazi svoga razvoja uspješno svladati pisanje mora proći kompletan motorički razvoj koji započinje razvojem grube motorike (sjedenjem, puzanjem, hodanjem, penjanjem, trčanjem...), a nastavlja se razvojem fine motorike koja se odnosi na fine pokrete ruku i šaka (hvatanje cijelom šakom, zatim kažiprstom i palcem). Preduvjet za uspjeh u grafomotornim aktivnostima je razvijena fina motorika ruku.

Tabelarni prikaz razvoja grafomotorike

Razvoj grafomotorike
dob djetetaaktivnost djeteta
10-18 mjeseciŠara potezima naprijed-nazad po papiru.
2 godineŠara radeći horizontalne, vertikalne ikružne linije na papiru.
3 godinePrecrtava horizontalnu, vertikalnu liniju i krug.
4-5 godinaPrecrtava križ, dijagonalne linije ikvadrat, te neka slova i brojke Neka djeca pišu svoj ime.
5-6 godinaPrecrtava trokut, piše vlastito ime, prepisuje većinu velikih tiskanih slova. Dobro se služi olovkom.

Za uspješno pisanje potrebno je...

Prije nego dijete počne pisati slova mora:

  • odrediti dominantnu ruku (ruku koju će koristiti za pisanje)
  • pravilno držati olovku
  • držati tijelo u pravilnom položaju
  • imati vizualnu predodžbu zadatka
  • moći nacrtati prepoznatljive crteže
  • bojati unutar zadanih okvira
  • precrtavati oblike (krug, kvadrat, trokut)

Do pete godine 90 posto djece pokazuje sklonost upotrebi jedne ruke u većini aktivnosti koje se vrše rukama. Pružite djetetu mnogo prilika za crtanje i bojanje, ali pustite ga da samo odluči u kojoj će ruci držati kist, olovku.... i ne pokušavajte od ljevaka napraviti dešnjaka.

Djeca pokazuju interes za olovku u dobi od godine dana i tada ju grabe cijelom šakom te šaraju po podlozi. S otprilike dvije godine hvat olovke sazrijeva i tada djeca olovku drže prstima, ali još uvijek nepravilno. U dobi između tri i pol godina i četiri godine godine olovka se drži s tri prsta, ali se prilikom pisanja miče cijela šaka. Sa otprilike četiri i pol godina (a najkasnije do šeste godine) hvat olovke postaje pravilan.

Olovka se tada drži vrhovima prstiju (kažiprsta, palca i srednjaka), a prilikom pisanja pomiču se samo prsti. Ovaj hvat omogućava maksimalnu kontrolu i fleksibilnost prilikom pisanja.

Obratite pažnju na ispravan hvat olovke odmah u početku djetetovog hvatanja jer je mnogo lakše poučiti ga ispravnom hvatu nego ispravljati pogrešno naučeni hvat.

Predvježbe za razvoj grafomotorike

Danas su djeci dostupne razne igre na računalima i tabletima koji će ih naučiti poznavanju slova, ali neće razviti njihovu finu motoriku zbog čega će grafomotorna izvedba biti skromna ili manjkava.

Predvježbe grafomotorici skrivaju se u čitavom nizu aktivnosti svakodnevnog života i igara kojima se zabavlja. Manipulacija raznim predmetima, samostalno hranjenje, oblačenje, kopčanje gumbića, vezanje vezica, listanje knjige... sve su to aktivnosti koje prethode držanju olovke i pisanju, ali su neizostavan dio cjelokupnog razvoja.

Postepeno, kroz pravilnu izmjenu aktivnosti, dovest ćete dijete do faze kada mu hvat olovke i kontrola nad njom više neće predstavljati problem. Tek tada će biti spremno za razne grafomotorne materijale, bojanke i pisanke.

Dijete odbija crtati, pisati, bojati

Ukoliko dijete pokazuje interes za aktivnosti olovkom njegov razvoj fine motorike i grafomotorike biti će znatno jednostavniji od djece koja ne vole ovakve aktivnosti.

Najčešći razlog odbijanja aktivnosti olovkom je vezan uz neku teškoću koje dijete doživljava provodeći ovu aktivnost. O tome bi trebalo voditi računa ako vaše dijete ne želi crtati i bojati. Tada nemojte odustati od poticanja takvih aktivnosti već mu aktivnosti učinite interesantnima, zabavnima i dodatno ga stimulirajte dogovorenim nagradama.

Ukoliko ste uočili odstupanja u razvoju grafomotorike kod djeteta potražite stručnu pomoć i olakšajte vašem mališanu polazak u školu.

pročitaj
28 sij 2013

Predškolci, vrijeme je za pripremu (2.dio)

Prije dva tjedna počeli smo pisati o najvažnijim pitanjima koja muče roditelje predškolaca. U ovom članku čitajte o potrebnim znanjima i sposobnostima kojima vaš predškolac mora ovladati kako bi uspješno startao sa svojim školovanjem. 

Mora li dijete znati čitati?

Naravno da ne mora! Hoće li mu polazak u prvi razred biti nešto jednostavniji ukoliko zna čitati? Vjerojatno hoće. 

Međutim, za svladavanje čitanja posebno je važno da su kod djeteta prije polaska u školu razvijene sve "predčitačke vještine“ koje ne podrazumijevaju poznavanje slova već dobro razvijene govorne vještine (dobar izgovor svih glasova), bogat riječnik za dob, gramatično izražavanje, razumijevanje strukture rečenice koja se sastoji od riječi, a riječi od glasova, glasovnu osjetljivost, uočavanje rime. 

Mora li dijete sve glasove izgovarati pravilno?

Najmanje godinu dana pred polazak u školu, trebalo bi obratiti pozornost na djetetov izgovor glasova i u slučaju da postoje teškoće uputiti se logopedu. Svako odstupanje u govornom i jezičnom razvoju ozbiljan je znak da bi dijete moglo imati teškoće u usvajanju čitanja i pisanja. 

Koliko samostalno dijete treba biti?

Jedan od važnih preduvjeta za uspješan početak školovanja je samostalnost. Samostalno dijete je samopouzdano, sretno i uspješno. Ono razvija emocionalnu i socijalnu zrelost jer je svjesno svojih mogućnosti i zna da može neovisno o pomoći drugih. Roditelji imaju najvažniju ulogu u razvoju samostalnosti kod svog djeteta. Samostalno dijete ne znači dijete koje je prepušteno samo sebi, već naprotiv. To je dijete koje preuzima obaveze i odgovornosti primjerene svojoj dobi. Ako dijete ima naviku da obavljate sve umjesto njega ne možete očekivati da će prvi dan škole staviti torbu na ramena i odjednom biti netko drugi. 

Strah od škole 

Polazak u školu podrazumijeva promjenu sredine i novu situaciju, a svaka nova nepoznata situacija može izazvati strah. Djeca se prvih dana ili tjedana mogu osjećati tjeskobno jer se susreću s mnogo novih stvari odjednom, upoznaju i tek stječu nove prijatelje, prilagođavaju se na nove situacije i zahtjeve. Iskren razgovor i interes za promjene u njihovom životu olakšat će novu situaciju. Razgovarajte s njima, dokučite što ih najviše plaši. Preispitajte sebe i svoje osjećaje! Jer, osim djeteta i roditelj mora biti spreman na promjene. Djeca iznimno dobro iščitavaju sve naše neverbalne signale pa ukoliko ste zabrinuti kako će započeti školovanje vašeg djeteta tu brigu ćete najvjerojatnije prenijeti i na svoje dijete. 

Kada dijete treba stručnu pomoć u pripremi za školu?

Dijete treba stručnu pomoć u pripremi za školu ako:

  • se ne odvaja od roditelja bez značajnog protesta
  • mu je pažnja kratkotrajna i lako ga se ometa
  • pokazuje minimalan ili nikakav interes za igru s drugom djecom
  • ne razumije jednostavne upute
  • nerado koristi olovke ili bojice
  • ne precrtava samostalno krug, trokut i kvadrat
  • ne prepričava doživljaje
  • ne prepoznaje početni i završni glas u riječima
  • ne povezuje količinu s brojem (do pet)
  • mu je govor agramatičan (npr. ne koristi množinu ili pošlo vrijeme dok govori)
  • nije usvojilo prostorne odnose i ne uočava odnose među predmetima
  • ne razlikuje boje, ne uočava sličnosti i razlike među predmetima

Kako biste pripremili sebe i svoje dijete na uspješan polazak u školu uključite se u radionice "Priprema za školu“ koje će biti organizirane u Kabinetu Korneo. Stručnjaci iz upisnih komisija upoznat će vas sa svim detaljima važnim za uspješan početak školovanja. Ukoliko ste znatiželjan, angažiran roditelj posjetite nas!

pročitaj
14 sij 2013

Predškolci, vrijeme je za pripremu!

Za koji mjesec započet će upisi u školu. Kako bi mogli na vrijeme pripremiti svoje dijete i sebe na sve promjene koje vas očekuju, s pripremama je potrebno započeti već sada.

Ovaj članak pripremit će vas na ono što vas očekuje, skrenuti vašu pažnju na bitne stvari, pojasniti proceduru upisa i odgovoriti na brojna pitanja koja vas možda muče.

Tko je školski obveznik?

Školski obveznici su djeca koja do 1. travnja tekuće godine imaju navršenih šest godina života. Iznimno, na zahtjev roditelja, u prvi razred mogu se upisati i djeca koja će do 31. kolovoza tekuće godine navršiti šest godina i koja na procjeni psihofizičkog stanja postignu prosječne rezultate u odnosu na drugu djecu školske dobi. Odluku o prijevremenom upisu donosi upisna komisija.

Što je spremnost za školu?

Spremnost za školu je širok pojam. Ona, osim znanja vezanih uz slova, brojeve i čitanje, podrazumijeva i fizičku i psihičku zrelost. Fizička zrelost podrazumijeva stupanj fizičkog razvoja djeteta u odnosu na kronološku dob. Psihička zrelost procijenjuje se na temelju intelektualne, emocionalne i socijalne zrelosti. 

Intelektualna zrelost podrazumijeva uredno razvijenu inteligenciju, mišljenje, pamćenje i sposobnost učenja. Emocionalna zrelost podrazumijeva primjerene reakcije u određenim situacijama te mogućnost kontroliranja vlastitog ponašanja. Socijalna zrelost usko je vezana uz emocionalnu zrelost. Predstavlja prilagođavanje novim situacijama, uključivanje u grupu, izvršavanje društvenih obveza te stvaranje prijateljstava među vršnjacima. 

Ukoliko je sve navedeno i kod vašeg predškolca doseglo odgovarajuću razinu, tada je vaše dijete spremno za školu! 

Koji je postupak pri upisu u školu?

Stručno povjerenstvo zaduženo za upis djece u prvi razred osnovne škole čine: nadležni liječnik škole – specijalist školske medicine i djelatnici škole: stručni suradnik pedagog ili psiholog, stručnjak edukacijsko–rehabilitacijskog profila te učitelj razredne nastave. Utvrđivanje psihofizičkog stanja djeteta započet će pregledom kod liječnika. Intelektualnu, emocionalnu i socijalnu zrelost procjenit će ostali članovi stručnog povjerenstva. 

Što ako dijete nije spremno za školu?

Ukoliko je stručno povjerenstvo zaključilo da dijete nije zrelo/spremno za polazak u školu, pristupa se procesu odgode upisa. Odgoda upisa u prvi razred osnovne škole može se odobriti samo za jednu školsku godinu (iznimno za još jednu). Nakon provedenog postupka utvrđivanja psihofizičkog stanja djeteta roditelj podnosi zahtjev za odgodu upisa uredu državne uprave u županiji nadležnom za poslove obrazovanja. Odgoda ima opravdani razlog ukoliko se procijeni da će ta odluka pozitivno utjecati na djetetov psihofizički razvoj, ako je dijete uključeno u rehabilitacijske postupke ili ako povjerenstvo za upise predloži roditelju da podnese zahtjev za odgodom upisa. 

Za dijete kojem je odgođen upis u prvi razred obavezno se u sljedećoj školskoj godini ponovno provodi postupak utvrđivanja psihofizičkog stanja radi upisa u prvi razred. Tu godinu koju je dijete dobilo kako bi se bolje pripremilo na izazove koje će škola staviti pred njega treba iskoristiti na najbolji mogući način i stvoriti što bolje preduvjete za taj važan korak u životu djeteta. 

Koji oblici obrazovanja postoje?

Velika većina djece nastavu će svladavati po redovnom programu. Međutim, za neku djecu potrebno je utvrditi oblik obrazovanja koji bi za njih bio primjereniji s obzirom na uočene teškoće. Potreba za prilagođenim ili posebnim programima školovanja utvrdi se za oko dva posto dječaka i jedan posto djevojčica.

Ta djeca nastavu mogu svladavati po redovnom programu, ali uz individualizirani pristup. Navedeni termin odnosi se na prilagodbu načina rada, metoda rada i zahtjeva prema djetetu u skladu s njegovim sposobnostima i teškoćama. Za razliku od individualiziranog pristupa koji se odnosi na metodičku prilagodbu, prilagođeni program podrazumijeva (osim metodičke) i sadržajnu prilagodbu. Postoji još i poseban program namijenjen učenicima značajnije sniženog intelektualnog funkcioniranja.

Za dva tjedna čitajte o potrebnim znanjima i sposobnostima kojima vaš predškolac mora ovladati kako bi uspješno startao sa svojim školovanjem.

Kako biste pripremili sebe i svoje dijete na uspješan polazak u školu uključite se u radionice "Priprema za školu“ koje će biti organizirane u Kabinetu Korneo. Stručnjaci iz upisnih komisija upoznat će vas sa svim detaljima važnim za uspješan početak školovanja. Ukoliko ste znatiželjan, angažiran roditelj posjetite nas!

pročitaj
31 pro 2012

Biti sretan moja je obaveza

Mnogi sreću čekaju, nadaju joj se, zazivaju je… Mnogi se sreće zapravo boje, ne usude se priznati da su sretni, dok je neki i ne vide gledajući samo u ono što ih čini nesretnima. Svi mi težimo sreći i svi želimo da nam i djeca budu sretna, ne razmišljajući pri tome da se i "biti sretan“ uči. 

Kako očekivati i nadati se sreći za svoju djecu ako ih ne podučimo kako biti sretan? A kako ih podučiti sreći ako niti sami ne znamo biti sretni? 

Svi smo rođeni s tjelesnim i duševnim potrebama. Njihovo zadovoljenje nas čini sretnima. Iako većina ljudi zna zadovoljiti svoje tjelesne potrebe (glad, žeđ, umor, toplina, seks), o psihološkim potrebama (ljubav/pripadanje, moć/sposobnost, sloboda i zabava) manje vodimo računa. Znati prepoznati i zadovoljiti sve svoje potrebe put je ka sreći. 

Pri tome je potrebno naučiti "razgovarati“ sa samim sobom, pitati se što želimo i znati da možemo i moramo to ostvariti. 

Promatrajući sebe i ljude oko sebe, shvatile smo da uglavnom ne znamo reći što želimo, ali jako dobro znamo što ne želimo. To treba promijeniti. I nikao si ne smijemo dozvoliti pasivno čekanje da stvari krenu na bolje. Sami moramo djelovati kako bi ostvarili kontrolu nad svojim životom. 

I djecu je moguće podučiti sreći... 

Naučiti ih kako da u životu budu sretna i zadovoljna znači učiti ih donošenju odgovornih izbora za sebe same. Moramo im pružiti mogućnost izbora, učiti ih odgovornosti, samostalnosti, marljivosti, upornosti, dosljednosti… i svim ostalim pozitivnim i vrijednim osobinama. I naučiti ih da je njihova "obaveza“ biti sretan, da se sreće ne treba bojati, niti je zazivati i isčekivati. Sreću treba stvoriti!

Stoga, mnogo sreće u Novoj godini želi vam Kabinet Korneo!

pročitaj
17 pro 2012

Distoni sindrom - što je to?

Ukoliko se kod djeteta javljaju simptomi i hipertonusa i hipotonusa tada govorimo o distonom sindromu. Naime, kod tih bebica neki su mišići previše opušteni, a drugi zgrčeni. To je najčešći poremećaj tonusa kod novorođenčadi i ne predstavlja bolest već stanje koje je posljedica traume mozga u trudnoći ili porodu. 

Distoni sindrom je česta dijagnoza s kojom se susreću majke čija je trudnoća bila rizična, a porod bio preuranjen, otežan ili izveden carskim rezom. Termin je to koji se odnosi na mišićni tonus djeteta koje može biti "prekruto“ ili "preopušteno“.

Mišićni tonus

Mišićni tonus je sila kojom se mišić odupire istezanju. U nekim slučajevima on je promijenjen. Ako dijete izgleda pretjerano kruto i čvrsto, ima stisnute šačice dulje od trećeg mjeseca ili vrlo rano (prije trećeg mjeseca) može samostalno držati glavicu tada govorimo o povišenom mišićnom tonusu ili hipertonusu. Hipertonus često može zavarati roditelje koji pomisle kako je dijete napredno. Stisnute šake u boksačkom položaju i zgrčene nožice tipične su za tek rođene bebe. S vremenom bi ta napetost mišića ipak trebala popuštati. 

Za razliku od hipertonusa kod sniženog mišićnog tonusa ili hipotonusa dijete je pretjerano mlitavo i opušteno te izgleda mlohavo i "mekano“. Hipotonija je uobičajena u prvih nekoliko mjeseci života djeteta, no kasnije bi trebala nestati. 

Kod malih beba često se dijagnosticira asimetrija mišićnog tonusa. O asimetriji govorimo ako je na jednoj polovici tijela tonus viši u odnosu prema drugom dijelu tijela, djetetov se trup presavija poput luka, a glava i zdjelica se izvrću na stranu napetih mišića. 

Distoni sindrom

Ukoliko se kod djeteta javljaju simptomi i hipertonusa i hipotonusa tada govorimo o distonom sindromu. Naime, kod tih bebica neki su mišići previše opušteni, a drugi zgrčeni. To je najčešći poremećaj tonusa kod novorođenčadi i ne predstavlja bolest već stanje koje je posljedica traume mozga u trudnoći ili porodu. Veliki broj djece kojima je nakon poroda utvrđeno moždano krvarenje određenog stupnja imat će upravo ovu dijagnozu. Tada će biti uključeni u vježbe razvojne gimnastike i praćeni od strane čitavog stručnog tima (pedijatar, fizijatar, neurolog, neuropedijatar, defektolog, logoped...). 

Kada se zabrinuti?

Zabrinjavajuće je ukoliko dijete u svom razvoju kasni više od tri mjeseca u odnosu na svoju dob, ako je jako čvrsto, tvrdo ili teško, ako je jako mekano i mirno ili ako često ima čvrsto zatvorene šakice. Nadalje, razlog za brigu je i dijete starije od dva mjeseca koje često drži palac u šaci, ne oslanja se na puna stopala kada ga se postavi na čvrstu podlogu, "križa“ nožice, ako postoji bilo kakva razlika u funkciji ili držanju jedne strane u odnosu na drugu (u ranoj životnoj dobi nema dešnjaka i ljevaka). Stručnu pomoć treba potražiti i ukoliko se dijete "izvija", tj. zabacuje glavicu prema natrag, a tijelo čini jedan luk - to može raditi i na podlozi, ali i dok ga se drži na rukama. 

Kome se obratiti?

Ukoliko roditelj primijeti bilo koji od ovih simptoma, treba na njih skrenuti pažnju djetetovog liječnika koji će utvrditi je li potrebno napraviti procjenu djetetova razvoja kako bi se evidentiralo stvarno odstupanje od normalnog razvoja i započelo s terapijom. 

Prognoze

Teško je prognozirati razvoj djeteta čiji je mozak pretrpio ozljedu. Djeca se razvijaju različitim, individualnim tempom. Ono što je sigurno je da pravovremenim prepoznavanjem odstupanja i uključivanjem u primjereni oblik terapije dajete djetetu veću šansu za normalan rast i razvoj. 

I za kraj… 

Osim motoričkog razvoja koji je uočljiv i nestručnom oku i koji će vas potaknuti da potražite stručnu pomoć, iznimno je važno kontinuirano pratiti cjelokupni razvoj svakog djeteta s distonim sindromom budući da se stvarne posljedice traume mogu uočavati i pronalaziti i nakon što dijete svlada prve korake i ne moraju biti vezane samo uz motorički razvoj. Potrebno je imati na umu čudesnu moć ranog poticanja razvoja koji će pravilnom i pravovremenom stimulacijom, unatoč početnim preprekama, rezultirati zdravim djetetom.

pročitaj
5 pro 2012

Što je potrebno za uspješno učenje

Prije 14 dana uveli smo vas u temu o učenju kao najvažnijoj životnoj vještini. Tada smo samo spomenuli preduvjete za uspješno učenje. U ovom članku detaljnije se bavimo elementima koji su važni kako bi i učenje vašeg mališana bilo kvalitetnije i uspješnije.

Glavni sastojci uspješnog učenja su:

Organizacija

Prije samog učenja u djetetov život, njegove obaveze i dužnosti potrebno je uvesti red. Red i struktura te dobra organizacija važni su kako nama odraslima tako i djeci. Za postizanje tog reda školski raspored sati neće biti dovoljan. Potrebno ga je nadopuniti izvanškolskim aktivnostima, vremenom predviđenim za pisanje domaćih zadaća i učenje te vremenom predviđenim za igru i razonodu. Takvi rasporedi mogu biti mjesečni, tjedni i dnevni. Dijete treba imati uvid u njih, redovito ih popunjavati i pridržavati ih se. Na taj način, vodeći računa o svojim obavezama dijete postaje samostalno, odgovorno, savjesno, organizirano i samim time zadovoljno.

Koncentracija

Za efikasno učenje potrebna je dobra koncentracija. To je također vještina koja se razvija i stječe vježbanjem. Za što bolju koncentraciju potrebno je ometajuće faktore svesti na minimum. To podrazumijeva sljedeće:

  • učiti uvijek na istom mjestu
  • pokušati učiti uvijek u približno isto vrijeme
  • pisaći stol držati urednim (na njemu se trebaju nalaziti samo knjige predmeta koji dijete trenutno uči)
  • glazba, televizija, računalo i mobitel trebaju biti isključeni

Otkriti djetetov stil učenja

Koliko ste puta rekli svom djetetu: "Idi u sobu i uči“? Tada ste ga poslali na određeno mjesto ali je ostalo nejasno što točno tamo treba raditi. I tada ono može satima sjediti nad knjigom, a da se ne dogodi ništa jer se učenje ne odvija samo po sebi. U ranoj osnovnoškolskoj dobi djetetu treba pomoći u učenju, pokazati mu kako učiti, poučiti ga vještini učenja i otkriti stil njegova učenja. 

Ključ uspješnog učenja je prepoznati "jake strane“ kod svog djeteta, poučiti ga kako da se u učenju osloni na njih, te otkriti njegov individualni stil učenja. Npr. djetetu koje je vizualni tip pri učenju će pomoći korištenje mentalnih mapa dok je djetetu koje je auditivni tip bolje glasno ponavljati ili mu čitati gradivo koje mora naučiti.

Pamćenje 

Pamćenje se odnosi na mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija. Usko je povezano s pojmom učenja budući je za uspješno učenje potrebna i dobra moć pamćenja, povezivanja i primjene novih informacija. Sposobnost pamćenja može se povećati i uvježbati primjenom različitih tehnika. Jedna od njih je mnemotehnika (npr. kod nabrajanja pokušati unijeti neki vlastiti red u niz, uklopiti riječi u rimovanu pjesmicu, ili od prvih slova riječi u nizu napraviti anagram). 

Da bi dijete informacije iz kratkoročnog pamćenja pohranilo u dugoročno a onda ih dozvalo kada su mu potrebne mora ih ponavljati, ponavljati i ponavljati, dobro organizirati i povezivati s onim što već zna. 

Ponavljanje

I evo nas kod ponavljanja... Ponavljanjem se "cementira“ naučeno. Što je češće to bolje. Sve što dijete želi ili mora zapamtiti treba aktivno ponavljati. Istraživanja pokazuju da bez aktivnog ponavljanja 98 posto onoga što smo doznali zaboravimo u roku od tri tjedna. Idealno bi bilo uvijek ponavljati sve kako bi se gradivo povezalo u smislenu cjelinu. Ponavljati je najbolje tako da dijete glasno govori, a može si neke stvari i nacrtati kako bi ista informacija bila zapamćena na različite načine.

Motivacija

"Um nije posuda koju treba napuniti, već vatra koju treba zapaliti“ - napisao je grčki biograf Plutarh prije 3000 godina. Govori nam da je motivacija izuzetno važna za uspješno učenje. Ukoliko se uči s veseljem, interesom, na zabavan način, učenje postaje mnogo brže i lakše. Dakle, gradivo bi trebali obogatiti zanimljivostima, učiniti ga interesantnim i pretočiti ga u "igru“ koliko god je to moguće.

Odrediti stil učenja svakog djeteta, upoznati tehnike učenja i njihovu primjenu, naučiti kako poboljšati pamćenje i koncentraciju te na taj način pomoći svom djetetu u učenju roditelji će imati priliku naučiti u Kabinetu Korneo kroz radionice "Škola učenja“. Radionice su namijenjene svim roditeljima kojima je učenje njihovog djeteta postalo mučenje i koji žele svoje dijete naučiti kako učiti.

pročitaj
3 pro 2012

Moje dijete je posebno

Planiranje budućnosti djeteta u nekoj mjeri nalikuje planiranju odlaska na putovanje. Kupimo gomilu vodiča i napravimo plan putovanja. Odredimo gdje ćemo sve ići, koje znamenitosti obići, što vidjeti,... Međutim, što ako umjesto planirane destinacije dospijemo na neko drugo mjesto? Što ako nas naše životno putovanje odvede u neku potpuno novu zemlju za koju se nismo pripremili? 

Tada možemo do kraja života žaliti za svojim planovima ili prihvatiti novi put i istraživati njegove ljepote.

Dolazak na svijet djeteta s posebnim potrebama uveliko mijenja planove putovanja. Ono zahtjeva prihvaćanje sa svim njegovim posebnostima. O tome nam govore sljedeće priče: 

Priča majke šestogodišnjeg dječaka 

Moj sin rođen je s rijetkim kromosomskim poremećajem. Budući da o tome nisam ništa znala, nakon što mu je postavljena dijagnoza krenula sam u mukotrpno istraživanje što to znači za moje dijete, koje su posljedice, kako će naš život uopće izgledati... Sve što sam saznala nije ni malo dobro izgledalo. Uslijedilo je grozno razdoblje puno suza, ljutnje, neprihvaćanja, jadanja i očaja. Svi planovi i očekivanja za budućnost su pali u vodu. Kakav je to život?

Sve dok jednog dana nisam odlučila baciti tu hrpu isprintanih papira, zaboraviti što sam pročitala i reći samoj sebi: "Dobro, idemo dan po dan. Prihvati novi život i živi ga najbolje što znaš".

Danas moje dijete ima šest i pol godina. Još nije progovorio i još uvijek nestabilno hoda. Umjesto na engleski, gitaru i tenis vodim ga na vježbe defektologu, logopedu i vježbe senzorne integracije. Tu ništa nije ispalo kako sam očekivala. No, svakom je roditelju zapravo najvažnije da mu je dijete sretno, zadovoljno i ispunjeno. Sudeći po osmijehu i zagrljaju svojeg djeteta, on to jest. Tu je baš sve ispalo onako kako sam očekivala.

Svi se beskrajno veselimo svakom, pa i najmanjem, pomaku na bolje. Naše dijete ide naprijed svojim tempom i mi smo to prihvatili. On ima svojih ograničenja i uvijek će ih imati, ali nikada nećemo dozvoliti da je u bilo čemu uskraćen, niti da se mi kao roditelji zbog toga osjećamo u nečemu uskraćeni. Imamo dobrih i loših dana i još uvijek znamo pomisliti na to kakva nas budućnost čeka. Već je budućnost o kojojh sam strepila i došla, a uopće nije ispalo onako strašno kao što sam mislila.

Priča majke petogodišnje djevojčice

Kad se dijete rodi puno ranije od predviđenog termina, sve je neizvjesno. Konačno, kad dijete izađe iz bolnice, prava borba tek počinje. To se dogodilo meni. Nakon skoro jednogodišnjeg bolničkog liječenja, moja curica je prvi rođendan dočekala kod kuće. Toliko sam bila sretna zbog toga, iako je izgledala kao netom rođena beba. 

Česti pregledi i još češće vježbice ukazivale su da je to malo tijelo ipak doživjelo traumu. Dobila je status djeteta s težim oštećenjem zdravlja. I što se češće pojavljivao taj izraz, to sam tražila više terapija za nju, do iznemoglosti se šetala s njom, igrala.

Danas, nakon pet i pol godina, moja malena je ispod donjih granica svih mogućih standardnih krivulja razvoja, i ne govori. Danas je još češće vodim na sve potrebne vježbe. Čak smo, u potrazi za kvalitetnijim tretmanom, otišle iz rodnog grada u Zagreb. Tu smo ga i pronašle. 

A onda sam u tramvaju prvi put primijetila da je ljudi čudno gledaju, u spontanom razgovoru doznam da oni vide da mojoj curici nešto nedostaje. Tada sam se prvi put zapitala zavaravam li se svojim uvjerenjem kako ona samo mora nadoknaditi propušteno, kako će upornim radom i vježbama stići svoje vršnjake. Čak su mi moji najbliži napomenuli da postoji mjesto za djecu kao što je ona. 

KAO ONA??? 

Zar to znači da trebam odustati? Odustati OD ČEGA ? 

Pa ja, kao i svaki drugi roditelj, želim svom djetetu najbolje, samo je naš put malo teži. 

I jedan mali dječak je, kao rukom, uklonio sve moje nedoumice. Bilo je to na jednom igralištu, na kojem su se igrali moja malena i taj petogodišnji dječak. Njegova majka i ja smo pričale na klupi. U jednom trenu, majka upita svoga sina: "Razumiješ li ti nju iako ne govori?". On, u čudu, kaže: "Pa, da, ona mi sve pokaže!". 

Priče ovih majki govore nam upravo o tome kako je najteži dio prihvatiti dijete onakvo kakvo je, izbaciti iz glave sva maštanja i očekivanja, ne razmišljati o budućnosti, ne baviti se prošlošću u pokušaju pronalažanja krivca za sve što se dogodilo i pokušati živjeti sada i ovdje. 

Djetetovu posebnost ne treba gledati kao problem nego shvatiti da je njegova posebnost zapravo njegova osobina, a da smo mi, "odrasli“, oni koji tu posebnost vidimo kao nedostatak. Mi smo tu da ih podržimo, saslušamo, budemo s njima i uz njih. 

Sva su djeca na neki način posebna, samo neka nisu i prosječna. Prosječnost nikako ne bi trebala biti uvjet za sreću i prihvaćanje. Djeca sa posebnim potrebama su izazov, inspiracija, motivacija... Ona trebaju više i bolje od nas. Ona nas uče strpljenju, bezuvjetnoj ljubavi, iskrenosti, prihvaćanju, upornosti. Svi drugačiji i posebni nadopunjuju i oplemenjuju naše prosječne živote. 

Hvala im na tome.

pročitaj
22 lis 2012

Strah od odvajanja

Sličica uoči odlaska u vrtić ili školu koju smo opisali u psihologiji se naziva separacijska anksioznost (tjeskoba) i označava strah od napuštanja djeci bliskih osoba.

Poznata vam je ova slika?

Pred odlaskom ste u vrtić sa svojim djetetom, a ono plače, hvata vas oko pojasa, zaustavlja vas. Ponekad se žali da ga boli trbuh ili glava. Vama se srce steže, no progutate knedlu, pokupite stvari i krenete s vašim mališanom prema vrtiću. A kad ga ostavite u vrtiću s tetama, zovu vas nakon nekoliko sati jer vaše dijete odbija jesti, piti ili spavati. Nakon provedenog vremena u vrtiću, dijete vam priča kako mu nije bilo lijepo i slijedi ono poznato pitanje: "Mogu li sutra ostati s tobom i tatom kod kuće?“.

Otprilike ovako izgledaju teški mjeseci adaptacijskog perioda na polazak u vrtić ili školu. Prvih nekoliko tjedana, ili čak nekoliko mjeseci, mogu biti naročito teški za neku djecu, roditelje, odgajatelje, učitelje…

Što je separacijska anksioznost?

Sličica uoči odlaska u vrtić ili školu koju smo opisali u psihologiji se naziva separacijska anksioznost (tjeskoba) i označava strah od napuštanja djeci bliskih osoba. Taj strah postaje najočitiji s polaskom u vrtić kada najčešće počinje prvo svakodnevno i višesatno odvajanje roditelja i djece i provođenje vremena u novom prostoru. Ponekad se separacijska anksioznost pojavi i s polaskom u prvi razred osnovne škole. 

Određeni stupanj nelagode prilikom odvajanja djece i roditelja je posve normalan. Djeca koja se zabrinu i uznemire kad roditelj odlazi, a veselo im trče u zagrljaj čim se vrati, jednostavno su razvila ono što u psihologiji nazivamo sigurnu privrženost. 

Separacijska anksioznost i temperament

Neka istraživanja potvrđuju ulogu temperamenta prilikom odvajanja djece od majki. Čini se da se osjetljivija i introvertiranija djeca jače uznemire prilikom odvajanja, a teže se upuštaju u sklapanje prijateljstava i pronalaženje njima zanimljivih aktivnosti u vrtiću. I to je jednostavna činjenica - neka djeca zbog svog temperamenta jednostavno kroz taj cijeli proces prolaze lakše, a neka teže.

A što je s roditeljem? 

Često djeca prvi put polaze u vrtić ili jaslice s prestankom majčinog ili očevog porodiljnog dopusta. U tom periodu roditelji (najčešće majke) provode s djetetom i dane i noći. Prošlo je puno, puno dana u kojima su majke osluškivale svaku djetetovu potrebu, pratile svaki njegov korak i provodile bezbroj nezaboravnih zajedničkih trenutaka. 

Takva sjedinjenost roditelja i djeteta u prvim mjesecima i godinama njegovog života prirodna je i zdrava. Stoga ne čudi kad se neke majke u toku porodiljskog dopusta povjere kako im njihova djeca nedostaju već pri najkraćem razdvajanju, npr. odlasku u dućan. Već i sama pomisao na to da ćete se od djece razdvajati svaki dan na više sati često i kod roditelja izaziva tjeskobu, i to ne uvijek svjesnu. 

A kako djeca iznimno dobro iščitavaju sve naše neverbalne signale i s njima surađuju i kopiraju ih (osmijeh kojim prikrivamo da smo tužni mlađa djeca vrlo dobro pročitaju kao lažan), obično i oni zaključe da je odvajanje od majke nešto stresno. Bazično, otud sve one suze, vriskovi i otpori pri odlasku. 

Takve reakcije dodatno uznemiruju roditelje i eto nas u začaranom krugu. Kada promijenimo perspektivu i sa 'problema koje ima moje dijete', počnemo promatrati i nas odrasle i kada osvijestimo da nije samo dijete to koje se teško prilagođava na novu situaciju već smo na pola puta do rješenja. A rješenje nije ni u kakvom receptu ili koracima – jer da postoji recept ili brzo rješenje za separacijsku tjeskobu, vi biste za njega sigurno već znali – nego je riječ o procesu. Procesu koji je često dug, spor i težak, ali je nezaobilazan i jednostavno ga treba proći.

pročitaj
8 lis 2012

Djeca i emocije

U posljednje vrijeme često čujemo kako se o osjećajima govori kao o "pozitivnima" (sreća, ljubav, zadovoljstvo…) i "negativnima" (tuga, tjeskoba, strah, ljutnja…).

To dovodi do toga da se te tzv. negativne emocije doživljavaju kao nešto što je loše, nezdravo i opasno za nas pa ih samim time treba izbjegavati. No istina je u tome da ni tuga, ni ljutnja, ni strah, ni tjeskoba nisu negativni ni loši za nas – oni su jednostavno neugodni i teški. Nije ih lako izdržati, no oni su isto normalan, zdrav i nužan dio života, često ključan za psihičko zdravlje. 

U evolucijskom smislu, da su teški osjećaji za nas nezdravi, već bi kroz tisućljeća kroz koja postojimo kao vrsta oni polako iščezli. No kroz ta brojna tisućljeća našeg postojanja, strah se razvio da bi nas upozorio na opasnost, ljutnja da bi očuvala naš integritet, tuga da bismo odtugovali neki gubitak i bili sposobni krenuti dalje. Samo malo preimenovanje iz pozitivnih u ugodne, a negativnih u neugodne osjećaje, već značajno mijenja perspektivu. 

Odrasli se teško nose s vlastitim neugodnim emocijama. Još je teže ako kroz te neugodne emocije prolazi dijete. A mora proći... Svi bismo mi htjeli da su naša djeca uvijek sretna, nasmijana i vesela. Kada dođu trenuci njihovih frustriracija, ljutnje ili tuge odmah se izbezumimo, krenemo tiješiti i poništavati njihove osjećaje (npr.: "nemaš se zbog čega ljutiti“, "nemaš se čega bojati“ ili "sad mi je već dosta! Prestani“). Neki roditelji čak i mijenjaju svoju odluku kad vide uplakano dijete (npr. riječima: "U redu, onda nećemo danas ići kod zubara na pregled“). 

Ono što bi u tom trenutku bilo najbolje i najzdravije napraviti jest priznati djetetu njegovu muku i ostati dosljedan. Djetetu koje npr. ne želi ići u vrtić pokušajte reći nešto u stilu: "Vidim da si sad tužna što ne možemo ostati zajedno kod kuće, no ja moram ići na posao i ne mogu biti kod kuće. Znam da ne želiš ići u vrtić, ali kod kuće te nema tko čuvati“. Naravno da to neće automatski osušiti djetetove suze, ali barem nećete poništiti njegove osjećaje koji su jednako toliko realni i potrebni, kao i oni koje volimo (sreća, zadovoljstvo i sl.). 

Dozvolite djetetu emocionalni rast. Dopustite mu da se veseli, tuguje, bude ljutito, zadovoljno... baš onda kada se ono tako i osjeća.

pročitaj
10 ruj 2012

Jeste li "vlasnik" malog genijalca

Prije 14 dana uveli smo vas u temu o darovitoj djeci. Kako bi vam olakšali prepoznavanje "malih genijalaca“, ovaj puta želimo vas upoznati s potencijalnim osobinama koje se često pojavljuju kod darovite djece.


Darovito dijete ima:

NAPREDNU INTELEKTUALNU SPOSOBNOST

  • lako razumije nove ideje, samostalno dolazi do njih te ih primjenjuje na nov i zanimljiv način
  • lako pamti, ima izvanredno pamćenje ("Tata, obećao si!“)
  • uživa u izazovnim igrama i stvaranju planova po sistemu – što složenije, to bolje
  • voli biti u društvu starije djece
  • uživa u knigama, igrama i aktivnostima koje su zanmljivije starijoj djeci
  • zanimaju ga mnoge stvari za koje njegovi vršnjaci ne pokazuju interes

VERBALNO UMIJEĆE

  • dijete koje je rano progovorilo i preskočilo period gramatičkih pogrešaka kroz koji prolazi većina male djece i izgovara riječi pravilno od početka
  • brzo razvija bogat i napredan vokabular
  • koristi složene rečenične strukture
  • izmišlja i razrađuje priče u detalje
  • lako pamti pjesme i priče i uživa u recitiranju
  • primijeti ako preskočite dio priče dok mu čitate
  • rano počinje čitati
  • uživa u igri riječima i izmišlja nove
  • lako opisuje događaje

Primjer: Hrvoje je s dvije godine rastavljao riječi na slogove: au-to-bus, ro-mo-bil... i to mu je bila vrlo zanimljiva igra. 

IZRAŽENU ZNATIŽELJU

  • stalno postavljaju mnoga pitanja
  • žele znati o apstraktnim pojmovima kao što su prostor, pravda, vrijeme, ljubav...

Primjer: Hrvoje (tri godine), sjedeći na plaži, pita: "Što je to obzor?“

  • pozorno slušaju i obrađuju odgovore, često sami ponavljaju rečenice
  • brzo prelaze s jednog interesa na drugi
  • uživaju radeći mnoge stvari i isprobavajući nove
  • imaju širok raspon interesa

KREATIVNOST

  • uživaju u glumi i igranju "putovanja“
  • upotrebljavaju materijale na nov i neobičan način
  • vole nove i luckaste ideje

Primjer: Jedan dan Ivan (četiri godine) je uzeo vunu i s njom povezao stolice u grupi, potom je pozvao prijatelje da se provlače kroz labirint.

  • osmišljavaju kretivne načine rješavanja problema
  • izmišljaju nove priče na temelju poznatih, smišljaju nove završetke
  • stvaraju komplicirane zadatke i igre

Primjer: Marko (šest godina) ispunio je cijelu stranicu malim labirintima. 

PUNO ENERGIJE

  • aktivni su dok ne padnu s nogu, trebaju stalnu stimulaciju
  • puno se kreću, osim kada su koncentrirani na ono što ih zanima
  • tijelo i duh su im nemirni

KONCENTRIRANOST, STRAST, INTENZIVNU NARAV

  • udubi se u aktivnost kojom se bavi tako da nije svjesno ničeg drugog
  • voli rastavljati i sastavljati stvari
  • može se koncentrirati na dvije ili više stvari istovremeno
  • vrlo su uporni
  • ignoriraju bilo kakvo ometanje

LOGIČNO RAZMIŠLJANJE

  • uživa u brojenju i mjerenju
  • vole puzzle
  • bolje se osjeća u organiziranom i uređenom okruženju
  • ima snažne i uvjerljive argumente za sve
  • razumije uzork i posljedicu
  • želi znati razloge postavljenih pravila

OSJETLJIVOST

  • osjeća jače i više
  • ima razvijenu empatiju u ranijoj dobi
  • brzo prepoznaje emocije u drugih ljudi
  • brine se o drugim ljudima i okolišu
  • uživa i reagira na lijepo

Primjer: Hrvoje (tri i pol godine), kupa se u moru i kaže: "Kako nas more miluje!“

  • osjeća emocionalnu povezanost sa životinjama
  • emocionalno reagira na glazbu

OSJEĆAJ ZA HUMOR

  • voli se smijati i izmišljati šale i zagonetke
  • razumije i uživa u igri riječima
  • glasno se smije svojim šalama i igrama riječima

Da bi za dijete rekli da je nadareno ono ne mora zadovoljiti sve nabrojane osobine. One nam okvirno daju smjernice na temelju kojih možemo prepoznati nadareno dijete. Detekcija nadarenog djeteta, a potom i dodatna stimulacija njegovog razvoja od izuzetnog je značaja. To je način kako spriječiti brojne konfliktne situacije koje se mogu pojaviti između djeteta, njegovih vršnjaka i okoline u kojoj boravi svakodnevno. Darovita djeca trebaju podršku, potporu, razumijevanje i ohrabrenje roditelja i starijih, a njihove sposobnosti naprednu i poticajnu sredinu kako bi se mogle realizirati.

pročitaj