fix bar
fix bar
fix bar
fix bar
fix bar
fix bar

Korneo BLOG

Članci u kategoriji "emocije"

31 pro 2012

Biti sretan moja je obaveza

Mnogi sreću čekaju, nadaju joj se, zazivaju je… Mnogi se sreće zapravo boje, ne usude se priznati da su sretni, dok je neki i ne vide gledajući samo u ono što ih čini nesretnima. Svi mi težimo sreći i svi želimo da nam i djeca budu sretna, ne razmišljajući pri tome da se i "biti sretan“ uči. 

Kako očekivati i nadati se sreći za svoju djecu ako ih ne podučimo kako biti sretan? A kako ih podučiti sreći ako niti sami ne znamo biti sretni? 

Svi smo rođeni s tjelesnim i duševnim potrebama. Njihovo zadovoljenje nas čini sretnima. Iako većina ljudi zna zadovoljiti svoje tjelesne potrebe (glad, žeđ, umor, toplina, seks), o psihološkim potrebama (ljubav/pripadanje, moć/sposobnost, sloboda i zabava) manje vodimo računa. Znati prepoznati i zadovoljiti sve svoje potrebe put je ka sreći. 

Pri tome je potrebno naučiti "razgovarati“ sa samim sobom, pitati se što želimo i znati da možemo i moramo to ostvariti. 

Promatrajući sebe i ljude oko sebe, shvatile smo da uglavnom ne znamo reći što želimo, ali jako dobro znamo što ne želimo. To treba promijeniti. I nikao si ne smijemo dozvoliti pasivno čekanje da stvari krenu na bolje. Sami moramo djelovati kako bi ostvarili kontrolu nad svojim životom. 

I djecu je moguće podučiti sreći... 

Naučiti ih kako da u životu budu sretna i zadovoljna znači učiti ih donošenju odgovornih izbora za sebe same. Moramo im pružiti mogućnost izbora, učiti ih odgovornosti, samostalnosti, marljivosti, upornosti, dosljednosti… i svim ostalim pozitivnim i vrijednim osobinama. I naučiti ih da je njihova "obaveza“ biti sretan, da se sreće ne treba bojati, niti je zazivati i isčekivati. Sreću treba stvoriti!

Stoga, mnogo sreće u Novoj godini želi vam Kabinet Korneo!

pročitaj
22 lis 2012

Strah od odvajanja

Sličica uoči odlaska u vrtić ili školu koju smo opisali u psihologiji se naziva separacijska anksioznost (tjeskoba) i označava strah od napuštanja djeci bliskih osoba.

Poznata vam je ova slika?

Pred odlaskom ste u vrtić sa svojim djetetom, a ono plače, hvata vas oko pojasa, zaustavlja vas. Ponekad se žali da ga boli trbuh ili glava. Vama se srce steže, no progutate knedlu, pokupite stvari i krenete s vašim mališanom prema vrtiću. A kad ga ostavite u vrtiću s tetama, zovu vas nakon nekoliko sati jer vaše dijete odbija jesti, piti ili spavati. Nakon provedenog vremena u vrtiću, dijete vam priča kako mu nije bilo lijepo i slijedi ono poznato pitanje: "Mogu li sutra ostati s tobom i tatom kod kuće?“.

Otprilike ovako izgledaju teški mjeseci adaptacijskog perioda na polazak u vrtić ili školu. Prvih nekoliko tjedana, ili čak nekoliko mjeseci, mogu biti naročito teški za neku djecu, roditelje, odgajatelje, učitelje…

Što je separacijska anksioznost?

Sličica uoči odlaska u vrtić ili školu koju smo opisali u psihologiji se naziva separacijska anksioznost (tjeskoba) i označava strah od napuštanja djeci bliskih osoba. Taj strah postaje najočitiji s polaskom u vrtić kada najčešće počinje prvo svakodnevno i višesatno odvajanje roditelja i djece i provođenje vremena u novom prostoru. Ponekad se separacijska anksioznost pojavi i s polaskom u prvi razred osnovne škole. 

Određeni stupanj nelagode prilikom odvajanja djece i roditelja je posve normalan. Djeca koja se zabrinu i uznemire kad roditelj odlazi, a veselo im trče u zagrljaj čim se vrati, jednostavno su razvila ono što u psihologiji nazivamo sigurnu privrženost. 

Separacijska anksioznost i temperament

Neka istraživanja potvrđuju ulogu temperamenta prilikom odvajanja djece od majki. Čini se da se osjetljivija i introvertiranija djeca jače uznemire prilikom odvajanja, a teže se upuštaju u sklapanje prijateljstava i pronalaženje njima zanimljivih aktivnosti u vrtiću. I to je jednostavna činjenica - neka djeca zbog svog temperamenta jednostavno kroz taj cijeli proces prolaze lakše, a neka teže.

A što je s roditeljem? 

Često djeca prvi put polaze u vrtić ili jaslice s prestankom majčinog ili očevog porodiljnog dopusta. U tom periodu roditelji (najčešće majke) provode s djetetom i dane i noći. Prošlo je puno, puno dana u kojima su majke osluškivale svaku djetetovu potrebu, pratile svaki njegov korak i provodile bezbroj nezaboravnih zajedničkih trenutaka. 

Takva sjedinjenost roditelja i djeteta u prvim mjesecima i godinama njegovog života prirodna je i zdrava. Stoga ne čudi kad se neke majke u toku porodiljskog dopusta povjere kako im njihova djeca nedostaju već pri najkraćem razdvajanju, npr. odlasku u dućan. Već i sama pomisao na to da ćete se od djece razdvajati svaki dan na više sati često i kod roditelja izaziva tjeskobu, i to ne uvijek svjesnu. 

A kako djeca iznimno dobro iščitavaju sve naše neverbalne signale i s njima surađuju i kopiraju ih (osmijeh kojim prikrivamo da smo tužni mlađa djeca vrlo dobro pročitaju kao lažan), obično i oni zaključe da je odvajanje od majke nešto stresno. Bazično, otud sve one suze, vriskovi i otpori pri odlasku. 

Takve reakcije dodatno uznemiruju roditelje i eto nas u začaranom krugu. Kada promijenimo perspektivu i sa 'problema koje ima moje dijete', počnemo promatrati i nas odrasle i kada osvijestimo da nije samo dijete to koje se teško prilagođava na novu situaciju već smo na pola puta do rješenja. A rješenje nije ni u kakvom receptu ili koracima – jer da postoji recept ili brzo rješenje za separacijsku tjeskobu, vi biste za njega sigurno već znali – nego je riječ o procesu. Procesu koji je često dug, spor i težak, ali je nezaobilazan i jednostavno ga treba proći.

pročitaj
8 lis 2012

Djeca i emocije

U posljednje vrijeme često čujemo kako se o osjećajima govori kao o "pozitivnima" (sreća, ljubav, zadovoljstvo…) i "negativnima" (tuga, tjeskoba, strah, ljutnja…).

To dovodi do toga da se te tzv. negativne emocije doživljavaju kao nešto što je loše, nezdravo i opasno za nas pa ih samim time treba izbjegavati. No istina je u tome da ni tuga, ni ljutnja, ni strah, ni tjeskoba nisu negativni ni loši za nas – oni su jednostavno neugodni i teški. Nije ih lako izdržati, no oni su isto normalan, zdrav i nužan dio života, često ključan za psihičko zdravlje. 

U evolucijskom smislu, da su teški osjećaji za nas nezdravi, već bi kroz tisućljeća kroz koja postojimo kao vrsta oni polako iščezli. No kroz ta brojna tisućljeća našeg postojanja, strah se razvio da bi nas upozorio na opasnost, ljutnja da bi očuvala naš integritet, tuga da bismo odtugovali neki gubitak i bili sposobni krenuti dalje. Samo malo preimenovanje iz pozitivnih u ugodne, a negativnih u neugodne osjećaje, već značajno mijenja perspektivu. 

Odrasli se teško nose s vlastitim neugodnim emocijama. Još je teže ako kroz te neugodne emocije prolazi dijete. A mora proći... Svi bismo mi htjeli da su naša djeca uvijek sretna, nasmijana i vesela. Kada dođu trenuci njihovih frustriracija, ljutnje ili tuge odmah se izbezumimo, krenemo tiješiti i poništavati njihove osjećaje (npr.: "nemaš se zbog čega ljutiti“, "nemaš se čega bojati“ ili "sad mi je već dosta! Prestani“). Neki roditelji čak i mijenjaju svoju odluku kad vide uplakano dijete (npr. riječima: "U redu, onda nećemo danas ići kod zubara na pregled“). 

Ono što bi u tom trenutku bilo najbolje i najzdravije napraviti jest priznati djetetu njegovu muku i ostati dosljedan. Djetetu koje npr. ne želi ići u vrtić pokušajte reći nešto u stilu: "Vidim da si sad tužna što ne možemo ostati zajedno kod kuće, no ja moram ići na posao i ne mogu biti kod kuće. Znam da ne želiš ići u vrtić, ali kod kuće te nema tko čuvati“. Naravno da to neće automatski osušiti djetetove suze, ali barem nećete poništiti njegove osjećaje koji su jednako toliko realni i potrebni, kao i oni koje volimo (sreća, zadovoljstvo i sl.). 

Dozvolite djetetu emocionalni rast. Dopustite mu da se veseli, tuguje, bude ljutito, zadovoljno... baš onda kada se ono tako i osjeća.

pročitaj